Od naroda Nikole Tesle neće ostati ništa ako se ne trgnemo i nešto radikalno ne promenimo.
„Već neko vreme, tačnije nekoliko poslednjih godina,“ profesorka Ljubinka Nedić otvara svoju dušu u otvorenom pismu srpskoj javnosti, „borim se sa prihvatanjem činjenice da saznajne sposobnosti mojih đaka opadaju iz generacije u generaciju, da raste ravnodušnost, nezainteresovanost, otupelost. Koncentracija se meri sekundama, interesovanja se svode na dva-tri, i to obično dva-tri površna, za njihove godine pogrešna predmeta. Naravno, govorim o proseku i znam da ima sjajnih izuzetaka, ali znam i da ih je iz godine u godinu sve manje.“
Pa nastavlja: „Sramežljivo i uz mnogo neprijatnosti proveravam sa kolegama da li i oni imaju takav utisak, nadajući se da je možda problem u mojim nerealnim očekivanjima. Šapućemo o tome, svesni činjenice koliko naše reči užasno zvuče. Nažalost, svi sa kojima sam razgovarala vide i osećaju tu promenu kod đaka.“
Na sve strane „vukovci“, a rezultati pokazuju da naši đaci ne napreduju
Katalog ćorsokaka u koje je srpsko obrazovanje upalo po ovom je pedagogu poduži. Da izdvojimo samo nekoliko njenih najporaznijih stavki: „Pre dve godine osećala sam se jadno kada sam iz operativnih planova izbacila sve dugačke tekstove. Te iste tekstove su đaci pre desetak godina savlađivali kao od šale. Danas to mogu da urade tri do četiri učenika u odeljenju … kolege koje predaju ostale predmete primećuju da današnjim generacijama gradivo jednostavno ne ulazi u glavu. Đaci te gledaju belo, ne umeju da ponove šta si rekao, na kraju časa se ne sećaju onoga što je bilo na početku …
Najgore je kada ih pitaš za mišljenje. Trgnu se i zbunjeno te pogledaju. Nije im jasno zbog čega ih smaraš zahtevom da imaju mišljenje na neku temu … Pre neki dan sam ih pitala šta bi bio njihov posao snova, kada im novac ne bi bio problem. Saznala sam jedino da nemaju snove. Trend se nastavlja jezivom brzinom. Strmoglavljujemo se u ponor, ili smo skuvane žabe.“
Jad i beda u koje je zapalo obrazovanje naroda Nikole Tesle ogledaju se čak i u letimičnom pregledu stavova mudrih ljudi o svrsi kojoj obrazovanje treba da služi. Cilj obrazovanja, po Platonu, je dobrobit pojedinca i društva. Njegovo rukovodeće načelo je da „u obrazovanju ne može biti prihvaćeno ništa ako ne doprinosi negovanju vrline.“ Na to zapažanje nadovezuje se misao drugog antičkog filosofa, Diogena, da je „temelj svake države obrazovanje njene omladine.“ Teško Srbiji i srpskom narodu ako će se obrazovanje omladine temeljiti na ovakvim osnovama.
Izvor: klotfrket.com Foto: unsplash.com
Неколико је разлога за јад и беду у нашим школама. Као први разлог бих навео превелику болећивост педагошко-психолошких служби према ученицима и истовремено сузбијање креативности и самосталности наставника.
Као друго навео бих увођење Савета родитеља у школе и њихово мешање у рад школа.
Трећи разлог би био законодавни. Забрана истеривање из школа, школе без понављања, припрема ученика за полагање поправних испита. Нико није узимао у обзир чињеницу да ученици и поред припремне настава на поправном испиту показују мање знања него на крају наставне године.
Четврти разлог би био систематско сузбијање наставниковог ауторитета.
Пети разлог је давање превеликих права ученицима и сужавање права наставника.
Шеста ствар је уплит политике у школе и њихово разорно деловање.
И да не набрајам даље.
Највећи проблем су заправо сами наставници који само трче за парама, понизни су према богатим родитељима јер рачунају да могу ућарити неку корист, не желе уопште да се упуштају у проблеме које деца имају јер им је тако лакше и баш их брига, битно им је само да приме плату уз што мање напора. Даље, не раде на свом усавршавању и често не знају или не показују ништа ни из педагогије ни из струке коју предају. Упали у летаргију и онда им крив систем
Ne slazem se. Poznajem mnogo nastavnika koji ne jure za novcem i stvarno pokusavaju da urade ono za sta su se i skolovali i sto po savesti treba da urade. Slazem se sa piscem komentara pre Vaseg, jer se to oseca u mnogim segmentima skolstva. Naravno, kao i u drugim profesijama, ima sicardzija koji brukaju profesiju. A veoma je lose ako se stvari (ljudi) generalizuju, pa se zbog nekoliko trulih jabuka sadrzaj cele korpe smatra trulim. Kako bi bilo da Vas (pretpostavljam, savesnog radnika) neko posmatra kroz primer nekog neodgovornog i bahstog radnika na istoj profesionalnoj poziciji?
Локални Абориџин је све рекао. Додала бих само још и да то није само српски проблем, али се ми радо посипамо најборим катраном и перјем. Свуда су се школе затварале. Свуда су деца седела по кућама… Него проблем иде прилично дубоко – јер се тек види колико је наш приступ образовању лош. Да тражимо од деце много, да ми сами нисмо усклађени и сви сматрамо да су наши предмети баш ти који ће да промене свет и да ако их не убијемо учењем они ништа урадити неће. Овакво стање је годинама уназад, а ове две године нису могле да упропасте нешто што је било добро, већ само да докусуре оно што није ваљало.